---- Vrući ljetni dani polako ostaju za nama. Doba godišnjih odmora, kupanja, razbibrige i opuštanja bliži se kraju. Svi su se nekako pokušali odmoriti od redovitih briga koje nas preko godine umaraju. Nekim čudnim načinom razmišljanja u ljetni odmor mnogi ubroje i “odmor od Boga”. Kao da bi preko ljeta i tu trebalo napraviti neku pauzu, izostaviti koju nedjeljnu svetu misu? Čini se da je tako jer su naše crkve nedjeljama kroz ljeto praznije no inače.

---- Slabiji odaziv vjernika na nedjeljne svete mise po većim gradovima sigurno se u mnogome može pravdati odlaskom u druga mjesta na odmor ili posjet svojim rođacima. U tom slučaju po manjim mjestima bio bi vidljivo povećan broj vjernika na nedjeljnim misama. Ipak često nije tako. Što se onda dogodilo?
Moguće je da doista mnogi, a naročito djeca vezuju pohađanje mise sa slijedom školske godine. Tako kad prestane škola, kao da prestaje i obveza odlaska na svetu misu. Ako bi kod mnogih doista to bio stav, ili način razmišljanja, onda to znači da nam je povezanost s Bogom obveza, teret od kojeg se jednako kao od drugih preko ljeta želimo odmoriti. Nismo li u tom slučaju krivo gradili svoju povezanost s Bogom?

---- Znamo svi dobro koliko nam je za život neophodna hrana i piće. Bez njih jednostavno ne bismo preživjeli. Potreban nam je i odmor da bismo iznova obnovili snage za redovite obveze koje nas čekaju sada, po svršetku ljeta. Na ovo se neizostavno nadovezuje pitanje: Da li i svoju povezanost s Bogom, posebno u slavljenu svete misne žrtve, doživljavamo kao duhovnu hranu bez koje naš duh odumire? Ili pak još nismo dosegli onu zrelost vjere koja svakodnevno živi svoju povezanost s Bogom u molitvi, a posebno nedjeljom u zajedničkom slavlju euharistije? Nije li to za nas nasušna potreba u ovome svijetu gdje smo izloženi tolikim zamamnim ponudama koje ljude odvlače na pogubne putove života. Nedjeljni susret na euharistiji predstavlja vrhunac kršćanske radosti u doživljaju Božje blizine, u osjećanju istinske radosti Očeve kuće u koju smo pozvani na Gozbu ljubavi, praštanja, mira i zajedništva u vjeri. Stoga ispravna vjernička svijest ne pronalazi odmor mimo Boga, nego čak što više u Bogu, u još čvršćoj povezanosti s Bogom. Odmor zato ne smije “isprazniti” naš duh, nego upravo suprotno, omogućiti nam da se u vrijeme odmora još više posvetimo svojoj nutrini, bogaćenju u duhu kako bi doista nove izazove i zadaće dočekali spremniji, obnovljeni u duhu. Nova školska godina neka bude prilika da učvrstimo svoju “vezu” s Bogom.

POLAGANJE KAMENA TEMELJCA ZA CRKVU HRVATSKIH MUČENIKA
NA UDBINI 9. rujna 2005. – BISKUPIJSKA PROSLAVA GODINE EUHARISTIJE

---- “Crkva hrvatskih mučenika želi biti izraz zahvalnosti svima onima koji su na ovom našem hrvatskom prostoru svoje živote darovali/žrtvovali za dobro svojih suvremenika i onih koji će poslije živjeti na tom prostoru – dakle i za nas. Gradit će se našim zahvalnim darom, tj. prilozima vjernika.”

biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović

---- Vjernici naše župe krenut će na proslavu, u petak, 9. rujna u 7.30 sati. Planira se dolazak oko 9 sati na Udbinu. Po dolasku slijedit će pobožnost križnoga puta od Krbavskog polja do mjesta gradilišta buduće crkve gdje će se slaviti sveta misa u 11 sati. Misno slavlje predvodi nadbiskup zagrebački kardinal mons. Josip Bozanić u zajedništvu s biskupima iz cijele Domovine. Poslije mise predviđen je kraći kulturno-umjetnički program. Povratak s Udbine planira se u 15 sati.

GODINA EUHARISTIJE (10):
NOVI SAVEZ U KRVI KRISTOVOJ - I.

----Sva četiri izvještaja o ustanovljenju Euharistije, donoseći Isusove riječi nad čašom, ističu da je to Novi savez. Iako u dvije različite formulacije: «Ovo je moja krv, krv Saveza» (Mt, Mk) i «Ova je čaša Novi savez u mojoj krvi» (Lk, 1Kor), poruka im je zajednička. U Isusu Kristu, po njegovoj žrtvenoj krvi sklapa se novi savez između Boga i ljudi ( koji su izrečeni pojmom «mnogi»!). To mnoštvo za koje se prolijeva Kristova krv Novoga saveza postaje onda i novi narod Božji, novi Izrael.

----Spominjanje Novoga saveza za apostole i za druge Židove nije ništa novo. Ta oni čekaju trenutak naviještan po prorocima, kada će Jahve, njihov Bog sklopiti novi savez. Evo jednog proročkog teksta:

----«Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće se više učiti drug druga ni brat brata govoreći: «Spoznajte Jahvu!» nego će me svi poznavati, i malo i veliko – riječ je Jahvina – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha njihovih neću više spominjati.» (Jer 31,31-34).

----Vidimo da Bog po proroku Jeremiji obećava novi savez. Taj će savez biti veći i vredniji od onog na Sinaju kad su izišli iz egipatskog ropstva. To više neće biti savez «kamenih ploča», već savez «srca». Tu je i formula saveza: «I bit ću njihov Bog, a oni moj narod.» To je Božje obećanje vezano uz nastup mesijanskog vremena i dolaska Mesije. Stoga kad je Isus na zadnjoj večeri uzeo čašu i dajući im rekao: «Uzmite, pijte iz nje svi, ovo je čaša moje krvi, Novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge…» učenicima je bilo jasno: nastupa Novi savez, ispunja se proročko obećanje, među njima je Mesija, sklapa se novi savez u krvi Isusovoj, čovječanstvo se po Isusu i njegovoj krvi povezuje s Bogom!