U čovjekovom životu spomen je vrlo bitan. Dio života obilježen je spominjanjem, međuljudske odnose obilježava spomen. Spomen pretpostavlja susret i sposobnost sjećanja na taj susret. I u vjeri se događa susret. Susret Boga i čovjeka događa se u povijesti. Kao što se čovjek tih susreta sjeća, sjeća ih se jednako tako i Gospodin Bog.

    Euharistija je stoga spomen na događaje i odnose između čovjeka i Boga pod vidom "sada". Euharistija posadašnjuje spomen (ono što je Bog nekoć činio, to isto čini sada).

    Euharistija nam se predstavlja kao novi spomen - spomen Isusa Krista i njegovog otajstva. Smisao spomena prožima Isus Krist vezivanjem posljednje večere i misnog slavlja. "Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19; 1 Kor 11,24), to je Isusova zapovijed koju čitamo u Novom zavjetu, a ponavlja se i danas usred svake mise. Na taj način Crkva pokazuje da je poslušna onome što je sam Gospodin htio. Ova zapovijed, kao i svaka koju je Isus dao, bila je ujedno i obećanje: "svaki put kad budete činili ovo meni na spomen, ja ću biti među vama, a vi ćete biti u zajedništvu sa mnom".

    Euharistija nije običan spomen niti obično obećanje, nego zbiljnost. Na svetoj misi se događa ono što se dogodilo na Isusovoj posljednjoj večeri, tada njegova djela i njegove riječi nisu bile samo predskazivanje Kalvarije, niti samo neko tumačenje njezina spasenjskog značenja. Danas misa nije samo spomen na kalvarijsku žrtvu ili tumačenje njezina značenja. Ona je mnogo više; Isusova riječ tu je djelotvorna riječ; ono što on naviješta ostvaruje se u istom onom času i radi same činjenice što on to naviješta. Snagom ove djelotvornosti, učenici nisu samo saznali što će se dogoditi na Kalvariji. Oni događaji počinju već tu, stvarno su prisutni na večeri; učenici ih proživljavaju. A tako je i danas na svakoj misi. Djela i riječi Isusove - one s posljednje večere - kao i one danas koje svećenik izgovara u njegovo ime na misi - djelotvorno izvršavaju ono što govore, ostvaruju ono što označavaju. Po euharistijskoj večeri ondašnji i današnji učenici tako zaista imaju pristup jednom događaju u kojemu inače ne bi mogli imati udjela, a to je Kristova smrt i uskrsnuće.

> BLAGDAN TIJELOVA: 7. lipnja – sv. misa i procesija u 10.30 sati > SLAVLJE PRVE SVETE PRIČESTI: nedjelja, 10. lipnja - u 10.30 sati

    Pod prilikama kruha i vina stvarno je prisutan Gospodin. To je doista najutješnija sigurnost, premda je upravo to mnogima najteže prihvatiti. Vjera nam govori da geste i riječi preo­blikuju samu bit kruha i vina, na tajanstven način dodiruju njihovu prirodu - od ovih materijalnih stvari čine jednu novu stvarnost: postaje prisutna osoba Kristova u svojoj punini i svojoj potpunosti.

    Euharistijska prisutnost ostaje i dalje raspoloživa u znakovima kruha i vina i izvan misnog slavlja. Pobožnost, klanjanje vjernika i posjet Presvetom sakramentu, upravo zato jer su u sebi uvijek usmjereni na žrtvu i zahvaljivanje, čine da i kasnije možemo koristiti bogatstvo ove tajne. Euharistija će zauvijek ostati sakrament Kristova raspetog i uskrsnulog tijela, sakrament njegove, iz ljubavi za nas, prolivene krvi. Ona je za nas toliko zbiljski znak koliko je zbiljska naša vjera da je Isus živ.

    Sveta je misa ne samo uspomena na davne događaje, nego spomen čin sadašnjeg trenutka i susret sa živim Gospodinom Isusom. I tako to traje već skoro 2000 godina, zajednica vjerna Isusovoj oporučnoj želji sastaje se, zajedno moli, čita Božju riječ i čini spomen-čin Isusove Posljednje večere. Usprkos svim promjenama tijekom povijesti, ono bitno se nikada nije mijenjalo.

dio kateheze Mladih iz Gračaca

SLAVLJE PRVE SVETE PRIČESTI

    Naša župna zajednica proslavit će PRVU SVETU PRIČEST polaznika trećeg razreda osnovne škole u nedjelju, 10. LIPNJA svetom misom u 10.30 sati.

    Neposredna priprava na Prvu sv. pričest događa se u tjednu prije same proslave, na slijedeći način:

    * Roditelje pozivamo na ispovijed u srijedu, 6. lipnja u 17.30 sati, nakon ispovijedi uslijedit će sveta misa s klanjanjem pred Presvetim kada ćemo se posebno moliti za naše ovogodišnje prvopričesnike i njihove obitelji. Potom kratki sastanak u crkvi i posljednji dogovori.

    * U četvrtak, 7. lipnja na blagdan Tijelova prvopričesnici će sudjelovati na svetoj misi u 10.30 i na tijelovskoj procesiji nakon sv. mise. * Prvopričesnici se svake subote okupljaju u 9 sati u crkvi, a u subotu 9. lipnja, u 9 sati biti će sveta ispovijed za prvopričesnike.

    Neki dječak, Andrija, upitao je papu Benedikta XVI.: «Dragi Papa, sjećaš li se dana svoje prve pričesti?» Bendeikt XVI. je ovako odgovorio: «… dobro se sjećam dana svoje Prve pričesti. Bilo je to jedne lijepe nedjelje 1936., dakle prije šezdeset devet godina. Bio je sunčan dan, crkva je bila jako lijepa, bilo je glazbe i toliko lijepih stvari kojih se sjećam. Bilo nas je tridesetak dječaka i djevojčica iz našeg malog mjesta. No u središtu mojih radosnih i lijepih sjećanja nalazi se ova misao: shvatio sam da je Isus ušao u moje srce, da je upravo mene posjetio! A s Isusom sam je Bog sa mnom. To je dar ljubavi koji stvarno vrijedi više od svega ostalog što se može u životu darovati. Uistinu sam bio ispunjen velikom radošću jer je Isus k meni došao.

    Shvatio sam da sada počinje nova etapa moga života, a imao sam devet godina, te da je sada važno ostati vjeran ovome susretu, ovoj pričesti. Obećao sam Gospodinu, koliko sam to mogao: «Htio bih zauvijek biti s tobom» te sam ga molio: «Ali nadasve budi ti sa mnom!» I tako sam išao naprijed u životu. Gospodin me je uvijek držao za ruku, vodio me je i kroz teške situacije. I tako je ta radost Prve pričesti bila početak zajedničkog puta. Nadam se da će i za vas koji ste primili Prvu pričest ona biti početak prijateljstva s Isusom za cijeli život. Početak zajedničkog puta, jer hodeći s Isusom hodimo dobro i život postaje dobar.

Iz knjige Papa prvopričesnicima – S Isusom u život

Sveti Antun Padovanski, crkveni naučitelj (1195–1231)

    Iako je svetac po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća.

    On je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika.

    Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna. Tada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu.

    Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena. Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove.

    Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Sastavio je svoje propovjedničko djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori). Sv. Antun razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga ćudoređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i nemilosrdno je šibao pa je na taj način pridonio i društvenom nauku Crkve. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore.

    Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću samostana, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostan dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan.

Bog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih postao toliko štovani svetac. Neposredno poslije svečeve smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja koja su bila službeno ispitana i zajamčena. No čudesna su se uslišanja po zagovoru sv. Antuna nastavila i dalje pa traju sve do današnjih dana

Sv. Antona svečano ćemo proslaviti u Hreljinu sv. misom u 18.30 koju će predvoditi fra Vice Blakić. Biti će organiziran autobus koji će krenuti ispred župnog ureda u 18 sati.