EUHARISTIJA
TRAJNI SPOMEN
U čovjekovom životu
spomen je vrlo bitan. Dio života obilježen je spominjanjem,
međuljudske odnose obilježava spomen. Spomen pretpostavlja
susret i sposobnost sjećanja na taj susret. I u vjeri
se događa susret. Susret Boga i čovjeka događa se u povijesti.
Kao što se čovjek tih susreta sjeća, sjeća ih se jednako
tako i Gospodin Bog.
Euharistija je stoga
spomen na događaje i odnose između čovjeka i Boga pod
vidom "sada". Euharistija posadašnjuje spomen
(ono što je Bog nekoć činio, to isto čini sada).
Euharistija nam se
predstavlja kao novi spomen - spomen Isusa Krista i njegovog
otajstva. Smisao spomena prožima Isus Krist vezivanjem
posljednje večere i misnog slavlja. "Ovo činite meni
na spomen" (Lk 22,19; 1 Kor 11,24), to je Isusova
zapovijed koju čitamo u Novom zavjetu, a ponavlja se i
danas usred svake mise. Na taj način Crkva pokazuje da
je poslušna onome što je sam Gospodin htio. Ova zapovijed,
kao
i svaka koju je Isus dao, bila je ujedno i obećanje: "svaki
put kad budete činili ovo meni na spomen, ja ću biti među
vama, a vi ćete biti u zajedništvu sa mnom".
Euharistija nije običan
spomen niti obično obećanje, nego zbiljnost. Na svetoj
misi se događa ono što se dogodilo na Isusovoj posljednjoj
večeri, tada njegova djela i njegove riječi nisu bile
samo predskazivanje Kalvarije, niti samo neko tumačenje
njezina spasenjskog značenja. Danas misa nije samo spomen
na kalvarijsku žrtvu ili tumačenje njezina značenja. Ona
je mnogo više; Isusova riječ tu je djelotvorna riječ;
ono što on naviješta ostvaruje se u istom onom času i
radi same činjenice što on to naviješta. Snagom ove djelotvornosti,
učenici nisu samo saznali što će se dogoditi na Kalvariji.
Oni događaji počinju već tu, stvarno su prisutni na večeri;
učenici ih proživljavaju. A tako je i danas na svakoj
misi. Djela i riječi Isusove - one s posljednje večere
- kao i one danas koje svećenik izgovara u njegovo ime
na misi - djelotvorno izvršavaju ono što govore, ostvaruju
ono što označavaju. Po euharistijskoj večeri ondašnji
i današnji učenici tako zaista imaju pristup jednom događaju
u kojemu inače ne bi mogli imati udjela, a to je Kristova
smrt i uskrsnuće.
> BLAGDAN TIJELOVA: 7. lipnja – sv. misa i procesija
u 10.30 sati
> SLAVLJE PRVE SVETE PRIČESTI:
nedjelja, 10. lipnja - u 10.30 sati
|
Pod prilikama kruha
i vina stvarno je prisutan Gospodin. To je doista najutješnija
sigurnost, premda je upravo to mnogima najteže prihvatiti.
Vjera nam govori da geste i riječi preoblikuju samu bit
kruha i vina, na tajanstven način dodiruju njihovu prirodu
- od ovih
materijalnih
stvari čine jednu novu stvarnost: postaje prisutna osoba
Kristova u svojoj punini i svojoj potpunosti.
Euharistijska prisutnost
ostaje i dalje raspoloživa u znakovima kruha i vina i
izvan misnog slavlja. Pobožnost, klanjanje vjernika i
posjet Presvetom sakramentu, upravo zato jer su u sebi
uvijek usmjereni na žrtvu i zahvaljivanje, čine da i kasnije
možemo koristiti bogatstvo ove tajne. Euharistija će zauvijek
ostati sakrament Kristova raspetog i uskrsnulog tijela,
sakrament njegove, iz ljubavi za nas, prolivene krvi.
Ona je za nas toliko zbiljski znak koliko je zbiljska
naša vjera da je Isus živ.
Sveta je misa ne samo
uspomena na davne događaje, nego spomen čin sadašnjeg
trenutka i susret sa živim Gospodinom Isusom. I tako to
traje već skoro 2000 godina, zajednica vjerna Isusovoj
oporučnoj želji sastaje se, zajedno moli, čita Božju riječ
i čini spomen-čin Isusove Posljednje večere. Usprkos svim
promjenama tijekom povijesti, ono bitno se nikada nije
mijenjalo.
dio kateheze Mladih iz Gračaca
SLAVLJE PRVE SVETE PRIČESTI |
Naša župna zajednica proslavit će PRVU SVETU PRIČEST polaznika trećeg razreda osnovne škole u nedjelju, 10.
LIPNJA svetom misom u 10.30 sati.
Neposredna priprava
na Prvu sv. pričest događa se u tjednu prije same proslave,
na slijedeći način:
* Roditelje pozivamo na ispovijed u srijedu, 6. lipnja u 17.30 sati, nakon ispovijedi uslijedit
će sveta misa s klanjanjem pred Presvetim
kada ćemo se posebno moliti za naše ovogodišnje prvopričesnike
i njihove obitelji. Potom kratki sastanak u crkvi i posljednji
dogovori.
* U četvrtak, 7. lipnja
na blagdan Tijelova prvopričesnici će
sudjelovati na svetoj misi u 10.30 i na tijelovskoj procesiji
nakon sv. mise. * Prvopričesnici se svake subote okupljaju
u 9 sati u crkvi, a u subotu 9. lipnja, u 9 sati biti
će sveta ispovijed za prvopričesnike.
Neki dječak, Andrija, upitao je
papu Benedikta XVI.: «Dragi Papa, sjećaš li se dana svoje
prve pričesti?» Bendeikt XVI. je ovako odgovorio: «… dobro
se sjećam dana svoje Prve pričesti. Bilo je to jedne lijepe
nedjelje 1936., dakle prije šezdeset devet godina. Bio
je sunčan dan, crkva je bila jako lijepa, bilo je glazbe
i toliko lijepih stvari kojih se sjećam. Bilo nas je tridesetak
dječaka i djevojčica iz našeg malog mjesta. No u središtu
mojih radosnih i lijepih sjećanja nalazi se ova misao:
shvatio sam da je Isus ušao u moje srce, da je upravo
mene posjetio! A s Isusom sam je Bog sa mnom. To je dar
ljubavi koji stvarno vrijedi više od svega ostalog što
se može u životu darovati. Uistinu sam bio ispunjen velikom
radošću jer je Isus k meni došao.
Shvatio sam da sada počinje nova etapa moga
života, a imao sam devet godina, te da je sada važno ostati
vjeran ovome susretu, ovoj pričesti. Obećao sam Gospodinu,
koliko sam to mogao: «Htio bih zauvijek biti s tobom»
te sam ga molio: «Ali nadasve budi ti sa mnom!» I tako
sam išao naprijed u životu. Gospodin me je uvijek držao
za ruku, vodio me je i kroz teške situacije. I tako je
ta radost Prve pričesti bila početak zajedničkog puta.
Nadam se da će i za vas koji ste primili Prvu pričest
ona biti početak prijateljstva s Isusom za cijeli život.
Početak zajedničkog puta, jer hodeći s Isusom hodimo dobro
i život postaje dobar.
Iz knjige Papa prvopričesnicima – S
Isusom u život
Sveti Antun Padovanski,
crkveni naučitelj (1195–1231)
Iako je svetac
po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak
je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade
najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu
svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob
u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas
je cilj neprestanih hodočašća.
On je potjecao
iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio
ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red
regularnih kanonika sv. Augustina kod Lisabona. Tu je
ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa
u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte
Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i
svetih Otaca, osobito sv. Augustina. Vjerojatno je g.
1219. bio zaređen za svećenika.

Već sljedeća godina za Ferdinanda
postade prijelomna. Tada je kroz Coimbru prolazila povorka
s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga
reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog
je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i
on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje
da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši
u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste
1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti
mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis
o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću
što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun
se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka
oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu.
Na Duhove g. 1221. sveti
Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj
skupštini. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Antun
je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed
u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno
njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga
pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti
jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena.
Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on
poče svoj propovjednički pohod, koji će biti vremenski
kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive
tragove.
Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih
nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja,
a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski
i ćudoredni život kršćana. Sastavio je svoje propovjedničko
djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori). Sv. Antun
razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga
ćudoređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav
prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh
molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke
svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost,
lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i
nemilosrdno je šibao pa je na taj način pridonio i društvenom
nauku Crkve. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore.
Sv. Antun je 1231. godine s velikim
uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je
i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana
pred smrt povukao se u samoću samostana, dvadesetak kilometara
daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest
od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u
Padovu, ali je umro na putu u samostan dell’Arcella. Prije
smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo
je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan.
Bog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina
dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro
je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX.
svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih.
Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih
postao toliko štovani svetac. Neposredno poslije svečeve
smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja koja su bila
službeno ispitana i zajamčena. No čudesna su se uslišanja
po zagovoru sv. Antuna nastavila i dalje pa traju sve
do današnjih dana
Sv.
Antona svečano ćemo proslaviti u Hreljinu sv. misom
u 18.30 koju će predvoditi fra Vice Blakić. Biti
će organiziran autobus koji će krenuti ispred župnog
ureda u 18 sati. |