8. lipnja 2003. Sveti je Otac u Rijeci blagoslovio temeljni kamen izvađen
iz temelja nekadašnje krbavske katedrale sv. Jakova za gradnju Crkve hrvatskih
mučenika u Udbini, koji će 9. rujna 2003. bit položen kao temeljni kamen,
u prigodi 510. godišnjice Krbavske bitke.
Na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Osmanska vojska pod Jakub-pašom porazila
je hrvatsku vojsku s banom Derenčinom na čelu. Krbavska bitka u kojoj je poginulo
više od 10 tisuća Hrvata otvorila je Turcima put do konačnog osvajanja Like
i Krbave 1527. (Hina)
Dr. Bogović: Devetoga rujna 2003. godine navršit će se 510 godina od krbavske
tragedije u kojoj je u nešto više od jednoga sata poginulo gotovo deset tisuća
branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s
tom na Krbavskom polju 9. rujna 1493.
 |
Ostaci krbavske katedrale sv. Jakova |
Nakon što je 1463. turski sultan Mehmed II. Osvajač srušio Bosansko Kraljevstvo,
turska vojska se sve češće zalijetala na hrvatsko područje. Papa Pio II. poticao
je europske vladare da se ujedinjeni suprotstave turskom napredovanju. I sam
je bio spreman krenuti ovamo, ali ga je smrt pretekla. Dubrovčani su mu već
spremali svečani doček. Većih obrambenih uspjeha imali su u Hrvatskoj knezovi
Frankopani, zato ih je papa podržavao i izdašno pomagao. Velik nam je neprijatelj
bila nesloga između pojedinih velikaša i kralja Matijaša Korvina. Upravo kad
je kraljeva vojska opkolila Brinje u nastojanju da ga otme Frankopanima, došla
je vijest da se turska vojska vraća iz Kranjske preko Modruša s velikim plijenom
i brojnim kršćanskim robljem. Na tu vijest došlo je do mira među zaraćenima
i posvuda je proglašen poziv da svi sposobni za oružje dođu na Krbavsko polje
gdje će dočekati Turke. Odaziv je bio iznad očekivanja. Ljudi su s pjesmom
i molitvom odlazili prema Krbavi, gdje se uz hrvatske plemiće i bana Derenčina
okupilo oko 13.000 vojnika. Nažalost, niti su bili dobro naoružani, niti su
svi imali ratničkog znanja. Frankopani su predlagali da se Turke dočeka u
klancima gdje će stabla i kamenje biti saveznik u boju. No ban Derenčin je
tražio vitešku borbu na otvorenom, a ne da se skriva iza stabala i kamenja.
Posljedica toga viteškog etosa bila je tragična. Iako malobrojnija, dobro
opremljena i uvježbana turska vojska, u roku od gotovo jednoga sata potukla
je vojsku oboružanu više poljoprivrednim oruđem: motikama, krampovima i sl.
nego ratnim oružjem i opremom.
Ljudi su odvažno krenuli u boj nadajući se da će zaštiti svoje obitelji,
sela i gradove, svoj narod, ali većina njih ostala je na bojnom polju. Pop
Martinac je tada zabilježio u brevijar što ga je pisao za pavlinski samostan
u Novom Vinodolskom: »I tagda načeše cviliti rodivšeje i vdovi mnoge i proči
ini. I bisi skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakože nest bila ot
vremene Tatarov i Gotov i Atele nečastivih. Let Gospodnjih 1493.«
Na povijesnoj razini, osim već spomenute činjenice Krbavske bitke, valja istaknuti
rezultate istraživanja našega vrsnog pravnog povjesničara akademika Luje Margetića.
On je u svojim radovima dokazao da se misao o samostalnoj hrvatskoj državi
počela u Hrvata naglo razvijati upravo nakon Krbavske bitke, tj. u ona vremena
kada su opasnosti bile tako velike da su nam prijetile nestankom. Tada se
javlja najprije (sve)hrvatski grb i nešto poslije zastava. Zagreb postaje
hrvatska metropola.
< Natrag |