8. lipnja 2003. Sveti je Otac u Rijeci blagoslovio temeljni kamen izvađen iz temelja nekadašnje krbavske katedrale sv. Jakova za gradnju Crkve hrvatskih mučenika u Udbini, koji će 9. rujna 2003. bit položen kao temeljni kamen, u prigodi 510. godišnjice Krbavske bitke.
Na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Osmanska vojska pod Jakub-pašom porazila je hrvatsku vojsku s banom Derenčinom na čelu. Krbavska bitka u kojoj je poginulo više od 10 tisuća Hrvata otvorila je Turcima put do konačnog osvajanja Like i Krbave 1527. (Hina)
Dr. Bogović: Devetoga rujna 2003. godine navršit će se 510 godina od krbavske tragedije u kojoj je u nešto više od jednoga sata poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju 9. rujna 1493.

Ostaci krbavske katedrale sv. Jakova

Nakon što je 1463. turski sultan Mehmed II. Osvajač srušio Bosansko Kraljevstvo, turska vojska se sve češće zalijetala na hrvatsko područje. Papa Pio II. poticao je europske vladare da se ujedinjeni suprotstave turskom napredovanju. I sam je bio spreman krenuti ovamo, ali ga je smrt pretekla. Dubrovčani su mu već spremali svečani doček. Većih obrambenih uspjeha imali su u Hrvatskoj knezovi Frankopani, zato ih je papa podržavao i izdašno pomagao. Velik nam je neprijatelj bila nesloga između pojedinih velikaša i kralja Matijaša Korvina. Upravo kad je kraljeva vojska opkolila Brinje u nastojanju da ga otme Frankopanima, došla je vijest da se turska vojska vraća iz Kranjske preko Modruša s velikim plijenom i brojnim kršćanskim robljem. Na tu vijest došlo je do mira među zaraćenima i posvuda je proglašen poziv da svi sposobni za oružje dođu na Krbavsko polje gdje će dočekati Turke. Odaziv je bio iznad očekivanja. Ljudi su s pjesmom i molitvom odlazili prema Krbavi, gdje se uz hrvatske plemiće i bana Derenčina okupilo oko 13.000 vojnika. Nažalost, niti su bili dobro naoružani, niti su svi imali ratničkog znanja. Frankopani su predlagali da se Turke dočeka u klancima gdje će stabla i kamenje biti saveznik u boju. No ban Derenčin je tražio vitešku borbu na otvorenom, a ne da se skriva iza stabala i kamenja. Posljedica toga viteškog etosa bila je tragična. Iako malobrojnija, dobro opremljena i uvježbana turska vojska, u roku od gotovo jednoga sata potukla je vojsku oboružanu više poljoprivrednim oruđem: motikama, krampovima i sl. nego ratnim oružjem i opremom.

Ljudi su odvažno krenuli u boj nadajući se da će zaštiti svoje obitelji, sela i gradove, svoj narod, ali većina njih ostala je na bojnom polju. Pop Martinac je tada zabilježio u brevijar što ga je pisao za pavlinski samostan u Novom Vinodolskom: »I tagda načeše cviliti rodivšeje i vdovi mnoge i proči ini. I bisi skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakože nest bila ot vremene Tatarov i Gotov i Atele nečastivih. Let Gospodnjih 1493.«
Na povijesnoj razini, osim već spomenute činjenice Krbavske bitke, valja istaknuti rezultate istraživanja našega vrsnog pravnog povjesničara akademika Luje Margetića. On je u svojim radovima dokazao da se misao o samostalnoj hrvatskoj državi počela u Hrvata naglo razvijati upravo nakon Krbavske bitke, tj. u ona vremena kada su opasnosti bile tako velike da su nam prijetile nestankom. Tada se javlja najprije (sve)hrvatski grb i nešto poslije zastava. Zagreb postaje hrvatska metropola.

< Natrag